U cijelom se biću sestre Luke jasno očitovalo da su svi ljudi braća.
Sestra Luka, kao vratarica, istaknula se bezbrojnim djelima ljubavi i milosrđa. Premda u početku nije znala govoriti hrvatski jezik, ipak je vrlo dobro komunicirala sa školskom djecom, sa siromasima, starcima i bolesnicima.
Svakog jutra stajala je s. Luka kod ulaznih vrata Zavoda sv. Josipa, kad su djeca dolazila u školu. Promatrala ih je kako su obučena, pogotovo u zimsko doba, u hladne dane. Odmah bi odijelila onu djecu na kojima je primjetila da trpe od studeni. Odvela bi ih u prostoriju koja joj je po službi pripadala, pa je svakoga od njih uslužila u onome što im je trebalo; prala ih je, češljala, u toplu odjeću oblačila, a onda bi ih odvela u razred. U tome je bila vrlo vješta, jer je u svojoj roditeljskoj kući niz godina prala, češljala i oblačila svoju braću i sestre. Nju je to zacijelo i radovalo. U duhu se prenosila u svoju roditeljsku kuću.
Sestra Luka činila je dobra djela svima koje je bijeda ili neka druga nevolja dovela na prag Zavoda sv. Josipa. Sarajevo se već onda ubrajalo među veće gradove, a zna se da u svakom velikom gradu ima i obilja i bijede. Tako je bilo, tako je i sada, a tako će uvijek i biti.
Kad bi se o podne na vratima samostana okupili siromasi, sestra Luka bi pokupila iz njihovih ruku lončiće i zdjelice, pa bi otišla u sestarsku blagovaonicu i tu bi zagrabila juhe ili variva, napunila sve, pa zatim podijelila sirotinji. Najteže bi joj bilo gledati njihove promrzle ruke i lice.
Sestra Luka bila je majka sirotinje. To je postalo jasno tek poslije njezine smrti jer su na njezin grob na Betaniji počeli dolaziti ljudi različitih vjera i narodnosti sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama.