U nedjelju, 29. ožujka 2009. godine u Sarajevu je obilježena
119. godišnjica smrti sestre Luke Liengitz. Tom prigodom je u sarajevskom
predgrađu Betaniji, obroncima sarajevskih brda, uz sam grob s. Luke slavljena
sv. misa koju je predvodio vlč. Božo Odobašić, profesor Vrhbosanske teologije,
u koncelebraciji s još četiri svećenika.
U prigodnoj propovijedi, uz kratak životopis, vlč. Odobašić je istaknuo skromnost,
služenje i osjetljivost za siromahe kao posebne odlike koje su resile s. Luku
u njenoj službi vratarice u Zavodu sv. Josipa.
Iako je bila Austrijanka, s. Luka je spremno prihvatila dolazak u Sarajevo, njoj nepoznat grad, nepoznat narod, običaji, nepoznat jezik. A ipak je sve razumjela. I svi su nju razumjeli, jer govorila je jezikom ljubavi. Ondašnji đaci Zavoda sv. Josipa, sarajevski siromasi i svi oni koji su prolazili kroz portu Zavoda, svi su je voljeli. Nastavili su je voljeti i nakon njezine prerane smrti. Umrla je u 29. godini života. Nije je više bilo na porti Zavoda. Preselila se na Betaniju, «grad Isusovih prijatelja». A da istinska ljubav nikada ne umire, najbolje znaju oni koji su poznavali s. Luku. Umjesto na portu Zavoda, počeli su dolaziti na njezin grob i tu nastavili tražiti i nalaziti njezinu pomoć. Spontano je prozvaše sveta Luka, bez ičije dozvole.
Ova tradicija dolaska na njen grob nije do danas prekinuta.
Zadnji rat je u Sarajevu mnogo toga razorio, prekinuo, uništio, raselio, ali
s. Luku nije izbrisao iz sjećanja Sarajlija.
I danas mnogi, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, dolaze na njen
grob, mole, pale svijeće i zahvaljuju. Potvrđuju to bezbrojne pisane ceduljice
koje posjetitelji ostavljaju na njenom grobu.
Ove nedjelje, unatoč hladnom i vjetrovitom vremenu, došlo ih je stotinjak i to najrazličitije dobi. Svi su molili ili zahvaljivali. Svatko na svoj način. Poštujući vjerske obrede, neki su misno slavlje pratili izvan ograde groblja, smatrajući to ispravnim. Očito su druge vjeroispovijesti.
Bio je zamijećen i velik broj časnih sestara iz Travnika, Novog Travnika, Viteza, Tuzle i, naravno, iz Sarajeva. Čudesno šarenilo životne dobi, profesije, nacionalne i vjerske opredijeljenosti može, izgleda, zbližiti samo netko kao što je s. Luka.
Hvala s. Luki koja se kao mlada sestra odvažila doći u ove krajeve svjedočiti i činiti Božju ljubav vidljivom. Mnogima je postala uzor, zagovornica, tješiteljica. Ona je postala i ostala prepoznatljivi Božji dar Sarajevu.
s. Terezija Antunović, KBLJ