PUTEM DRINSKIH MUČENICA

Pozdravljajući nebesku Majku pjesmom – Kraljice neba raduj se – počelo je naše hodočašće na vrelo ''žive vode'' na Drinu, gdje su svoj ovozemaljski život završile naše susestre u Kristu Kćeri Božje ljubavi s. Jula Ivanišević, s. Berchmana Leidenix, s. Krizina Bojanc, s. Antonija Fabjan i s. Bernadeta Banja.

Skupili smo se sa svih strana iz puno župa: Dugo Selo, Novo Brestje, Bešići, Klaka, Sesvete, Prečko, Međimurje, Čučerje, a najbrojnija je bila Granešina gdje su se hodočasnicima pridružile i sestre Kćeri Božje ljubavi vođene s. Ozanom koja je bila duša cijelog putovanja. S nama je bio i bogoslov druge godine bogoslovije u Zagrebu Ljubo Kramar rodom iz Starog Petrovog Sela. Putovanju se pridružio i gospodin Franci Koncilija trajni đakon iz Novoga Mesta u Sloveniji koje se nalazi blizu rodnog mjesta s. Krizine i s. Antonije, a putem u Starom Petrovom Selu pridružilo se i šest hodočasnika iz rodnog sela s. Jule - Godinjaka. Jedna od hodočasnica gospođa Đurđa rođakinja je sestre Jule.

Pozdravom s. Ozane i molitvom Drinskim mučenicama pozvali smo Oca nebeskog da nas štiti i čuva na putu kojim smo krenuli, da nam iz srca istjera sve oblake i tame koje su ga zahvatile te nakon ovog puta budemo obasjani Vječnim svjetlom kojeg ćemo prenositi onima s kojima živimo, radimo i susrećemo se.

Moleći krunicu i pjevajući došli smo do Bosne koja nas je dočekala raširenih ruku. Na putu prema Sarajevu slušali smo svjedočanstva koje su čitale gospođa Dinka, vjeroučitelj Tomislav i gospođa Ljubica Pribanić koja je svjedočila vlastito uslišanje koje se dogodilo molitvom i zagovorom Drinskim mučenicama.

Na ulazu u Sarajevo dočekala nas je s. Kristijana iz Zavoda sv. Josipa – katoličkog školskog centra s kojom smo obišli sestarsko groblje Betanija na kojem počivaju 83 sestre Kćeri Božje ljubavi. Među njima je i s. Luka Liengitz, Austrijanka, na čijem smo se grobu pomolili i zatražili njen zagovor za sve ono što nosimo u srcima. Već prije dolaska na groblje gospođa Janja nas je upoznala s njenim životom. S. Luku zvali su ''majka sirotinje'' jer je pomagala svim potrebitima bez obzira na vjeru i nacionalnost, mladima i starima. Često je svoj ručak poklonila nekom iscrpljenom i ožalošćenom koji je pokucao na vrata Zavoda sv. Josipa, gdje je ona bila vratarica. Iscrpljena napornim radom umire u 29. godini od tuberkuloze. Nakon smrti nije zaboravljena. Njen grob već više od sto godina posjećuju vjernici katolici, pravoslavci, muslimani pa i oni koji ne vjeruju u Boga. Dolaze sa svih strana Bosne i na grobu ostavljaju pismene molbe od kojih je s. Kristijana našla jednu zakopanu ispod kamenčića i prilikom naše posjete. Pisane molbe čuvaju se u arhivi, a svakog 30. ožujka na groblju Betaniji slavi se sv. Misa za sve one koji od Boga traže pomoć po zagovoru s. Luke, a i za to da ona bude uzdignuta na čast oltara.

Poslije obilaska groblja odlazimo u Zavod sv. Josipa gdje smo se smjestili, obišli crkvu Kraljice sv. Krunice i poklonili se pred kipom Srca Isusova pred kojim je s. Luka doživjela posebnu milost. Nakon toga smo se okrijepili zahvaljujući vrijednim rukama sestara Kćeri Božje ljubavi.

Događaj dana bio je odlazak na Kalovita brda - Pale. Kiša, sivi oblaci, hladnoća, to je ono što nas je dočekalo umjesto ''Marijina doma'', kapelice Majke Divne, pučke škole za djecu i gospodarskih zgrada koje su svojim rukama podignule i uljepšale naše sestre Drinske mučenice. Hladnoća nije bila samo vani nego je odjednom prošla i kroz sve nas. Nitko nije ostao ravnodušan, boljelo nas je sve što smo vidjeli - jako boljelo!

Na Palama u crkvi sv. Josipa sudjelujemo u misnom slavlju predvođeni svećenikom M. Zovkićem koji je osobno doprinio kauzi Drinskih mučenica na biskupijskoj razini. Govoreći o Drinskim mučenicama i njihovom suživotu s žiteljima tog kraja bez obzira na vjeru ističe kako su bile omiljene među djecom i odraslima. Sve se mijenja dolaskom četnika. Bezumnost ljudske ruke u jednom trenutku prekinula je toplinu, tišinu i tajanstvenost života Kćeri Božje ljubavi s. Jule, s. Berchmane, s Krizine, s. Antonije i s. Bernadete. Istjerane iz topline doma u hladnu prosinačku noć krenule su na svoj petodnevni križni put od Pala preko Romanije do Goražda i rijeke Drine.

Pošavši iz Sarajeva autobus je išao mokrom i vijugavom cestom preko Romanije. Padala je kiša , a na Romaniji je počeo padati snijeg. Sve je bilo lijepo kao i svako proljeće, ali čitajući odlomke iz knjige s. Slavice Buljan – Zavjet krljvu potpisan, o križnom putu sestara zamišljala sam kako je sestrama bilo koračati kroz maglu po smrznutim putevima u kućnim papučama, slabo obučenima, iscrpljenima, uplašenima grubošću i vikom progonitelja.

Vozeći se uz Praču kroz visoke usjeke i kanjone polako dolazimo našem cilju puta Goraždu – kalvariji naših sestara: s. Jule, s. Berchmane, s. Krizine, s. Antonije i s. Bernadete.

Dolazimo u sobu današnje škole, tadašnje vojarne, gdje su bile zatočene i mučene naše susestre u Kristu. Palimo svijeću na prozoru. Tuga, bol, muk, plač, neki spontano kleče i mole. Pokušavam ih u mislima vidjeti. Razmišljam kako su one, koje nisu bile ništa krive, morale proći svoj križni put.

Bože, zašto si ih prepustio razbojničkoj rulji?!

Divim se njihovoj vjeri u Isusa Krista, Mariju i Josipa koje su zazivale u najtežim trenucima i s čijim su imenima na usnama skočile kroz prozor u smrt, u vječni život s Onim kojemu su poklonile svoju vjernost i čistoću ovdje na Zemlji.

U tim trenucima molila sam našeg Oca nebeskoga da mi otvori srce i ojača vjeru, da i ja mogu u Njegove ruke staviti svoj život i život svoje obitelji pa da nas po zagovoru Drinskih mučenica čuva i vodi našim putevima.

Odlazak na Drinu doživjela sam kao odlazak na mjesto ukopa. Bijele ruže bačene u Drinu odlazile su jedna za drugom odnoseći našim susestrama Drinskim mučenicama puno poljubaca kao zavjet da ih nikada nećemo zaboraviti nego da ćemo glas o njima pronositi gdje god budemo koračali stazama naših života. Svjetlost svijeća ostala je gorjeti i kad smo napustili ovo blagoslovljeno mjesto. Kažem „blagoslovljeno“ jer je pitanje dana kada će i naše Drinske mučenice postati blažene.

Oče naš nebeski molimo te uzdigni ih što prije na čast oltara!

Nakon misnog slavlja u kapelici sv. Dominika, okrijepljeni hranom koju su nam iz Sarajeva dovezle naše vrijedne sestre Kćeri Božje ljubavi krećemo natrag prema Zagrebu.

Na povratku kući pjevamo, molimo se i zahvaljujemo Ocu nebeskom na svim darovima kojima nas je obogatio. Slušajući svjedočanstva hodočasnika u autobusu i gledajući lijepu zemlju Bosnu pitala sam se zašto toliki pravedni trpe na ovom svijetu? Zašto toliki ratovi u kojima stradavaju nedužni? Zašto toliko boli? Kad će čovjek već jednom shvatiti da je svaki život jednako vrijedan, da smo svi mi ljudi braća i sestre u Kristu?

Ne preostaje nam drugo nego zazvati Isusa onako kako su to radile Kćeri Božje ljubavi Drinske mučenice – Isuse, spasi nas!..., Marijo..., Josipe, spasi nas!

Nevenka - hodočasnica