VJERNOST U LJUBAVI DO MUČENIŠTVA

s. M. Ozana Krajačić, FDC

Crkva je uvijek na poseban način štovala mučenike. Ono što nekoga čini kršćanskim mučenikom nije činjenica smrti, to što je ubijen, već uzrok zbog kojega je podnio mučeništvo. Mučenik je svjedok Isusa Krista. Umire jer ne želi zanijekati Onoga kojega je za svog života ljubio, služeći mu u bližnjima. Dragovoljnim prihvaćanjem smrti svjedoči Kristovu ljubav, da je od njega neizmjerno ljubljen i stoga želi uzvratiti ljubav, do kraja, onako kako je ljubljen.

Mučenik, svjedok ljubavi
Svaki kršćanski mučenik je svjedok ljubavi. Dokazuje na najizrazitiji način koliko voli Onoga za kojega živi i ono (za) što živi. Svjedoči koliko se s time suživio, da je “sav u tome” (1 Tim 4, 15), te je spreman za to i umrijeti. Jer kako bi netko stavio svoj život na kocku za nešto što već nije dio njegova života i što je zavolio više od svega? Život se žrtvuje samo za ono što se voli. Ta misao je često izricana prigodom godišnjih spomena Službenica Božjih, 15. prosinca, u katedralama i crkvama u Zagrebu i Sarajevu.

Mučeništvo je završni amen mnogih ranije u životu izrečenih neka mi bude. Pečat vlastitom krvlju stavlja se na vrijednosti za koje se do tog trenutka živjelo, a sada se za njih umire.

Pet sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi, koje je ratna godina 1941. zatekla na Palama kraj Sarajeva, bile su u očima Božjim dostojne dati taj završni pečat i izreći završni amen na život koji su dotada vjerno živjele. Bog je za njih predvidio uzvišeni dar – palmu mučeništva. Sestre Jula, Berchmana, Krizina, Antonija i Bernadeta su od prosinca 1941. godine, od njihove mučeničke smrti, poznate i štovane u narodu kao Drinske mučenice jer su izrekle svoj završni neka mi bude u blizini Drine koja je, nakon što su ubijene, odnijela njihova Bogu posvećena tijela.

Pitamo se kome Bog daruje milost da ga posvjedoči mučeničkom smrću i tako postane svjedok vjere i vjernosti Kristu pred svijetom? Odgovor je u tajni Božjeg odabranja: uzorni životi ovih pet sestara potvrđuju da se dar mučeništva daje onome tko je upoznao ljubav kojom je ljubljen i povjerovao joj, koji se odazvao i pustio se voditi onamo i onako kako je Bog predvidio. Sestre su dopustile da ih vjera, nada i ljubav odvedu iz njihovih domova i domovine, kako bi negdje drugdje dale svjedočanstvo svoje vjernosti Kristu i Crkvi. A kad je trebalo platiti cijenu svoje vjere, nade i ljubavi, one ne uzmiču, one ustraju – sve do dara vlastitog života.

Priprema na mučeništvo
Svaka palma mučeništva niče, raste i sazrijeva u tišini i skrovitosti svakodnevnog života. Mučeništvo nužno zahtijeva pripremu i rast, do zrelosti. Sestre s Pala su se (svako)dnevno izlagale toplini Sunca, euharistijskom Isusu, kako bi primile i u sebe upile svu toplinu i dobrotu koja je u Bogu, ali ne da bi ju zadržale za sebe već ju razdijelile onima kojima su poslane. Znale su da ljubav, od Boga primljena, treba biti darovana drugima. Samo tada ona raste i umnaža se. Snagom te ljubavi sestre su nadvladavale tjelesni umor, prouzrokovan napornim radom za siromahe, i neizvjesnost budućnosti, koju je sa sobom donijela ratna godina 1941. Nastavljaju živjeti svoju svagdašnjicu trudeći se sačuvati mir u srcu i predanje u Providnost.

Njihov svakodnevni život bio je priprema na mučeništvo. Sestre svjedoče riječima i djelima ono što će kasnije posvjedočiti smrću. Svjedočanstvo života i svjedočanstvo krvi međusobno se isprepliću. Prvo vodi drugome. Mučeništvo je kruna svetog života. I životom i smrću sestre su posvjedočile za iste vrijednosti i ideale. Prema izjavama onih koji su ih poznavali, živjele su uzorno i vjerno svoju pripadnost Kristu po svetim zavjetima, u duhu karizme Družbe, te ulagale svoje sposobnosti i darove za rast Kraljevstva Božjega na zemlji. Mučeničkom smrću su samo potvrdile da se za to isplatilo ne samo živjeti nego i život darovati. Sestra Stanislava izjavljuje: “Duhovni život te male zajednice bio je na visini. Živjelo se svetačkim životom. Zar je onda čudno što su i svetački završile?”

U raznim situacijama svakodnevnog života Službenice Božje su (na)učile umirati prije smrti. Poput svih mučenika, znale su se okoristiti malim prigodama umiranja sebi kako bi bile spremne umrijeti za Krista kada dođe njihov čas. Tako su se pripremale na onaj konačni i završni amen, koji će izreći u vojarni u Goraždu i sjetlinskoj šumi. Prema sjećanju s. Stanislave, kada je kuća na Palama bila pretijesna za sve sestre i goste, “s. Jula se oprezno, da ju nitko ne vidi, odšuljala s mladom s. Bernadetom na tavan susjedne gospodarske male zgrade. Dok smo mi svi spavali u krevetima, njima dvjema kreveti su bili pregršt suhog sijena, a umjesto prozora, mala rupa pod krovom”.

Vjernost do mučeništva
Poziv u redovnički život, izražen u evanđelju riječima Dođi i slijedi me!, podrazumijeva hod za Isusom i s Isusom u životu i u smrti. Milost poziva potiče pozvanoga da posvjedoči drugima da je Isus njegov Bog i Gospodin u danima sreće i nesreće, radovanja i umiranja, mira i progona, života i smrti: tako su shvaćale i ostvarivale svoje zvanje sestre mučenice.

Svojim odazivom u redovnički život dokazale su da iznad svega ljube Krista, Zaručnika. Snagom te ljubavi opredijelile su se za njegov način života i vezale se s njim po sv. zavjetima. Time su se obvezale da će nastaviti njegovo poslanje u svijetu: da svi upoznaju Oca, koji ga je poslao, i postanu njegovi učenici. Podnijele su mučeništvo zbog ustrajne vjernosti Kristu.

Ulaskom u Družbu Kćeri Božje ljubavi, sestre su izrazile spremnost biti sinovski odane Ocu i s povjerenjem prianjati uz njegovu volju, i onda kada će ih to stajati žrtve. U duhu karizme i načela utemeljiteljice Majke Franziske nastojale su činiti dobro uvijek i svakome, bez obzira na vjeru i naciju, kako bi dobro lice Boga Oca objavile svijetu. U predratnim i ratnim okolnostima nisu se obeshrabrile u svom poslanju, nego su uz potrebnu tjelesnu okrjepu, darivale radost i utjehu onima koji su navraćali u njihov samostan. Svoju sreću su tražile u ljubavi Srca Isusova, pokazujući i drugima put do Božjega Srca, gdje se nalazi sva milina, tako potrebna ljudskome srcu. Svojim uzornim i svetim životom ostvarivale su načelo voditi u nebo, kao predvodnice na putu svetosti do potpunog zajedništva s Trojedinim Bogom u vječnosti.

Službenice Božje su vjerno i radikalno živjele svoje zavjete. Zavjet čistoće ih je osposobio da se predaju potpuno Kristu, a s njim i zbog njega i drugim ljudima. Svjedočile su pred svijetom da je Onaj, koji ih je pozvao, nadasve vrijedan ljubavi. Koliko im je značio Isus, zamjećivali su ljudi, osobito djeca s Pala, kojima je bilo najljepše u društvu sa sestrama. Vesna Petrić se prisjeća: “Kličem u sjećanju: Kako je bilo lijepo moje djetinjstvo! Nije se imalo kada okaljati grijehom jer smo svake nedjelje i blagdana bili s Kristom. Imali smo mi i veću crkvu u samim Palama, ali nama, djeci, bilo je naročito veselje kad bi se misa služila kod sestara u njihovoj kapeli”.

Po zavjetu siromaštva u sestrama se sve više razvijao osjećaj za siromahe, kojima su poklanjale osobitu pažnju, stavljajući sebe i svoje darove, posredstvom Družbe, u službu Crkve. Živjele su od rada svojih ruku, ne bježeći ni od kojeg napora, zato su ih svi voljeli i poštivali.

Po zavjetu poslušnosti sestre su se nastojale odricati svoje volje i usklađivati je s voljom Božjom, i onda kada je nisu razumjele. Zarobljenica Vesna se sjeća s kakvom duhovnom mirnoćom su sestre proživljavale posljednje dane na putu do Sjetline i Goražda. Kad su, vođene noću prema Romaniji, izdaleka opazile da im je zapaljen samostan zajedno s kapelom i ostalim imanjem, one nisu plakale ni protestirale već je s. Jula tihim i smirenim glasom kratko izgovorila (tumačeći ostalim zarobljenicima) da to gori njihov samostan. Gledati kako nestaje djelo tvojih ruku, a ostati miran, predan volji Očevoj, to mogu samo heroji vjere.

Ljubile Krista više od života
Ono što treba posebno istaknuti je da sestre nisu pobjegle od trpljenja i progonstva, ni od nasilne smrti. Nisu se sklonile na sigurnije mjesto da bi izbjegle moguće muke i sačuvale ovozemaljski život. Ostale su s narodom. Slijede Isusa, Dobrog Pastira, koji ne bježi kad vidi opasnost već izlaže svoj život za ovce, govoreći: “Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem” (Iv 10, 18). To su učinili svi mučenici, i naše sestre s Pala. Nitko im nije oduzeo život već su ga one dragovoljno darovale – u obranu svoje boguposvećenosti.

Polažu svoj život jer ljube Krista više od života. Nadahnjuju se na riječima evanđelja: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga” (Iv 12, 25); “Tko ne uzme svoga križa... nije mene dostojan” (Mt 10, 38).

Ono što je sestrama osobito na srcu je da budu dostojne Onoga koji ih je izabrao i pozvao, dostojne Onoga koji ih je, posredstvom poglavara, poslao u Bosnu, pripustio teškim kušnjama rata – u kojima svatko teži sačuvati živu glavu – da vidi do koje mjere mu vjeruju, nadaju se i ljube. Sestre žele živjeti i umrijeti na način dostojan ljubavi kojom su od Boga ljubljene, dosljedne i radikalne u odazivu kako bi njemu omiljele.

Tko ljubi svoj život… Kako su morale odzvanjati ove riječi u njihovim srcima one ratne 1941. godine kada su im mnogi, pa i njihovi poglavari, preporučivali da se sklone na sigurno, ostave malo stado vjernika i misle na svoj život, kako ga spasiti! I bile su poslušne. Potpuno, savršeno. Željele su spasiti život, sačuvati ga, ali ne ovaj zemaljski već onaj budući. A znale su da to mogu samo ako brigu za ovozemaljski život prepuste potpuno Ocu i njegovoj mudroj providnosti. Ako ljube Krista više od života.

Sestre Jula, Berchmana, Krizina, Antonija i Bernadeta su dokazale, i životom i smrću, da im je Isus vrjedniji od svega. I zato su položile svoj život, da gi ga sačuvale zauvijek.