Izvadak iz razgovora o Drinskim mučenicama za Svjetlo riječi
s. Terezija Antunović, FDC
Razgovarao: Miljenko Petričević

Ovih dana se jako puno govori i piše o vašim sestrama koje su u narodu poznate kao Drinske mučenice. Tko su Drinske mučenice?

Tko su? Drinske mučenice su simboli svih nevinih žrtava koje su se u paklu rata, koji sve vrijednosti gazi i svaku svetinju ponižava, imale snage oduprijeti nasrtajima onoga zvjerskog u čovjeku i pod cijenu života kazati da postoje vrijednosti koje se ni u kakvim okolnostima ne mogu pogaziti i da postoji svetinja koje se ni pod prijetnjom smrti ne može odreći.

Radi se o pet naših sestara koje je ratna 1941. zatekla na službi u samostanu Marijin dom na Palama. Bila je to zajednica sestara različite starosne dobi, različitih mentaliteta i različite nacionalnosti. Predstojnica s. Jula Ivanišević (Hrvatica) imala je 48 godina, s. Berchmana Leidenix (Austrijanka) 76, s. Krizina Bojanc (Slovenka) 56, s. Antonija Fabjan (Slovenka) 34 i s. Bernadeta Banja (Hrvatica, mađarskog podrijetla) 29 godina.

Zahvaljujući nesebičnosti i besplatnoj ljubavi ovih sestara, Marijin dom na Palama je bio nadaleko poznat, a mještani i stanovnici okolnih sela su ga zvali „gostinjcem siromaha“. Malo koji dan je prošao, a da netko od susjeda pravoslavaca, a još više onih iz dalekih romanijskih sela, nije pokucao na njihova vrata s nekom molbom, ponajčešće tražeći malo soli, brašna ili petroleja, a počesto i pomoć u liječenju bolesnika. Kad bi seljaci s Romanije išli u Sarajevo na sajam, redovito bi svraćali sestrama da se osvježe i nahrane. Najstariju sestru Berchmanu spontano su zvali svojom „majkom“. Štićenici obližnjeg državnog Dječjeg doma su svaki dan s nestrpljenjem iščekivali kruh iz kuhinje s. Bernardete. Sestrama iz Zavoda sv. Josipa iz Sarajeva ovo je bilo najdraže odmaralište, a njihovim đacima najomiljenije izletište. Ljeti bi počesto za stolom u samostanskom dvorištu znalo blagovati i do 70 osoba. Brojnim izletnicima je ovaj samostan bio prava duhovna oaza.

Sva svjedočanstva, i usmena i pismena, ističu da su sestre pomagale svima, ne gledajući tko je tko ili kojoj vjeri ili nacionalnosti pripada. O njihovoj gostoljubivosti, ugledu i povjerenju govori i činjenica da je pod krovom ovoga samostana u travnju 1941. tjedan dana boravila i Vlada Kraljevine Jugoslavije. Tu je održala svoju posljednju sjednicu, zahvalivši sestrama na velikoj gostoljubivosti.

Idilu ovog zajedništva i mirnog (su)života na Palama počela je u proljetnim danima 1941. remetiti česta noćna pucnjava, zbog koje se u sve uvukao veliki strah. Sestrama je savjetovano da se povuku u Sarajevo, na sigurno. No, one su govorile da se nemaju čega bojati, jer nisu nikome ništa nažao učinile, i da su sada najviše potrebne ljudima ovoga kraja. Međutim, u predvečerje 11. prosinca skupina četnika nasilno je provalila u samostan, opljačkala ga i zapalila, a sestre, s još jednom skupinom zarobljenika, među kojima je bio i jedan svećenik Slovenac, Ksaver Meško, koji je bio prognan iz Slovenije i smješten kod sestara, odvela u pravcu Romanije. Sve su kasnije oslobodili, osim sestara koje su odveli u smjeru Goražda. Njihov križni put po hladnoći i snijegu, bez odgovarajuće odjeće, uz preslušavanja i ispitivanja, prijetnje i vrijeđanja, vodio ih je najprije do Carevih voda i Sjetline. Tamo je 76-godišnja starica s. Berchmana, shrvana od puta i svih događanja, odvojena od ostalih sestara i zadržana. Ostale četiri sestre odvedene su dalje prema Goraždu. U Goražde su stigle u predvečerje 15. prosinca i smještene u vojarnu na drugi kat. Očekivale su da će ovdje konačno završiti njihov križni put, potiho se nadajući da, svemu unatoč, ima ljudskosti u ljudima. Znale su one dobro da križni put završava kalvarijom, međutim ovaj put kalvariju nisu očekivale. Tek je ovdje nastupila prava drama, sukob ljudskosti i neljudskosti, snage duha i požude tijela. Skupina četnika, koji su ih doveli s Pala, te je večeri u nekoliko navrata ulazila u njihovu sobu tražeći od njih da se odreknu svoga dosadašnjeg načina života, odbace „kaluđersku uniformu“ i noć provedu s njima u krevetu, a oni će im onda dati ugledne poslove, odličja i „pravu uniformu“. Sestre su odbijale sve ove ponude preklinjući ih da ih puste na miru, jer se one ni pod koju cijenu ne žele odreći svoje posvećenosti Bogu. Četnička nagovaranja su s vremenom postala silovitija, praćena udarcima, psovkom i prijetnjama „ukoliko ne pristanu biti njihove, otići će niz Drinu“. Mislili su da će ovako njihovim zahtjevima ipak popustiti. Međutim, kako ni ovim prijetnjama, ni pojedinačnim nagovaranjima nisu uspjeli slomiti njihovu odlučnost u obrani svoga dostojanstva i pripadnosti Bogu, počeli su uz najvulgarnije psovke na njih nasrtati s ciljem da ih siluju. Oteti se snazi zla u ovakvim okolnostima i u ovom trenutku bilo je moguće samo na jedan način - iskočiti kroz prozor. I to se zbilo. U nekoliko sekundi, pred samu ponoć, jedna za drugom iskočile su s povikom: „Isuse, spasi nas!“ Napadači ovo nisu očekivali. Bili su zatečeni i nisu mogli vjerovati da su im žrtve u tren oka i na „nemoguć“ način pobjegle. Bijesni, odmah su sišli u dvorište vojarne. Našli su ih ispod prozora žive, ali polomljene. U teškim mukama su se čuli samo bolni vapaji: „Isuse, spasi nas!“ Ove njihove posljednje riječi slušao je jedan ranjenik koji je iste noći kraj vojarne ležao u obližnjem jarku. Tu su ih, ispod prozora vojarne, sve četiri usmrtili ubodima noževa i nogama odgurnuli do obližnje rijeke Drine.

Kako su jauke sestara mogli čuti svi obližnji stanari vojarne, nakon što je sve utihnulo, nad njihovim mrtvim tijelima su se poput lešinara pojavile neke žene svlačeći s njih redovničku odjeću i svađajući se kojoj će što pripasti. Tako su sutradan svi prolaznici mogli vidjeti polugola tijela ženskih leševa na kojima se moglo izbrojiti više od desetak uboda noža. Taj dan su im tijela motkom gurnuta u rijeku Drinu koja je tako postala njihova grobnica, s natpisom Drinske mučenice.

A što je bilo sa s. Berchmanom?

S. Berchmanu su ostavili u Sjetlini u zatočeništvu, a onda su je 23. prosinca odveli u šumu i ubili, Ostalim zarobljenicama su rekli da je „sretno stigla svojim sestrama“, a potom im dali njenu haljinu da od nje sašiju četničku zastavu. A tada se navršilo točno 50 godina kako je ostavila kraljevski Beč i pošla služiti narodu napaćene Bosne. Unatoč svim naporima, grob joj nije pronađen.

Zna se da je puno nevinih žrtava odnijela rijeka Drina, posebno na području Goražda, o čemu se još uvijek šuti i malo toga zna. Recite nam, sestro, kako su se saznale sve ove pojedinosti o mučeništvu ovih sestara?

Svi detalji od dovođenja sestara u vojarnu do njihova ubojstva saznali su se iste noći i to iz prve ruke. Naime, odmah nakon ubojstva sestara, četnici su svratili u prvu obližnju kuću da im se operu krvavi noževi i odjeća. Od toliko srpskih kuća u Goraždu, ne znajući, ušli su u kuću Hrvata katolika i sve do u detalje ispričali. Bila je to kuća obitelji Baković, roditelja današnjeg svećenika Ante Bakovića. Njegova majka Jelena bila je ta koja je zajedno s gospođom Angelinom Gendom, zarobljenicom iz Duvna, morala prati krvave noževe i čistiti krv sestara s odjeće njihovih ubojica. S bolom u duši i oprezom da se ne izda, napeto je sve slušala i duboko u svoju dušu i pamet pohranjivala. Jauk sestara i hvalisanje vojnika slušao je i njezin tada desetogodišnji sin Ante, koji je bio skriven u hodniku kuće i koji je odmah sutradan ujutro trčao na obalu Drine da vidi sestre. I danas svjedoči da ih je vidio i ubode na njihovim tijelima brojio. Bilo je tu još svjedoka, od samih vojnika do zarobljenika, ali krunski svjedoci i najzaslužnije osobe koje su istinu iznijele na svjetlo su vlč. Ante Baković i njegova majka Jelena. Detaljnije o svemu zainteresirani mogu naći u njegovoj knjizi Drinske mučenice i u knjizi naše s. Slavice Buljan: Zavjet krvlju potpisan, u kojoj je sabrana sva dokumentacija o ovom slučaju.

Život i rad ovih redovnica Pale je činilo oazom mira, susretom različitosti, poželjnim mjestom, što govori da je od Bosne moguće učiniti zemljom sretnih ljudi. Njihova odluka u vojarni Goražda je zapravo otpor stvaranju nekog drugačijeg društva. Njihov herojski čin nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kako Vi o tome razmišljate?

U herojskom činu ovih sestara ne vidim samo obranu dostojanstva žene, zavjeta djevičanstva, nego i snažan otpor zakonu mržnje, nasilja, požude tijela, nemoralnih nagodbi… U njemu čitam govor protiv ponižavanja ljudskog dostojanstva, protiv oduzimanja slobode drugačijemu, protiv gaženja tuđih svetinja, protiv gradnje društva bez Boga. A bile su samo obične krhke redovnice koje su s „pronađenim blagom“ odlučile iz dalekih krajeva poći, sve svoje sigurnosti ostaviti i u duhu evanđelja i karizme svoje Družbe činiti dobro malom, siromašnom čovjeku Bosne, ne gledajući ga po predznacima njegove vjerske ili nacionalne pripadnosti.

Njihov čin nije bio iskorak u provaliju, nego iskorak u život budućnosti, iskorak za život svih onih koji žele mirno i slobodno živjeti, koji se žele sreći drugačijeg radovati i svojom se svetinjom hraniti. A to ih je koštalo!

U njihovoj se herojskoj odluci usudim prepoznati odluke tolikog broja nama poznatih likova ljudske i Božje povijesti. U njihovu Ne u goraždanskoj vojarni prepoznajem Ne Josipa Egipatskog faraonovoj kćeri, Ne braće Makabejaca odavanju časti poganskim bogovima, Ne Ivana Krstitelja Herodovoj požudi, Ne jedne tako nam drage ramske Dive Grabovčeve pohoti bega Kopčića, Ne tolikih nam poznatih i nepoznatih imena od prvih kršćanskih vremena na čijoj se snazi nadahnjuje društvo budućnosti. Svi su oni mogli odlučiti i drugačije, i nitko im ne bi zamjerio. Da, mogli su, ali povijest ljudskog rada bi onda zasigurno izgledala drugačije. A sve se ovo događalo zbog jednog snažnoga Isusova Ne Ponudi u pustinji, i jednog bezuvjetnog Isusova Da Ocu ljubavi, poslije kojega više ništa nije isto.

Svi su se oni osjetili dodirnuti dolaskom Boga ljubavi u povijest čovječanstva, Boga koji je unio prostor neba u njihove živote. I njihova se sreća više nije mogla tajiti niti čime ograničiti.

Tako i one. Njih pet su prihvatile Njegov program života i rekle mu Da zavjetujući se da će ga slijediti, u svemu. Svoj Da Bogu potvrđivale su svakodnevno, u susretu sa svakim čovjekom. I on je u određenom trenutku dosegao svoj vrhunac, postao do te mjere zreo da je izišao iz okvira ljudskih shvaćanja i postao poruka, nama danas i onima sutra – samo je na temeljima ljubavi i poštivanja slobode drugoga moguće graditi društvo sretnih ljudi. A one su bile zajednica Europske unije, s programom Radosne vijesti.

Uskoro će biti njihovo proglašenje blaženima. Što nam možete o tome reći? Kada je pokrenut proces i kako je tekao?

Svečano proglašenje blaženima ovih sestara bit će 24. rujna ove godine u Sarajevu u Olimpijskoj dvorani Zetra s početkom u 11 sati. Svečanu sv. misu i sam obred proglašenja novih blaženica predvodit će papin izaslanik kardinal Angelo Amato.

Glas o svetosti i mučeničkoj smrti ovih sestara nadaleko je raširen od samih početaka. Biskupijski postupak za njihovu beatifikaciju pokrenut je u Sarajevu u prosincu 1999. te nakon tri godine uspješno završen. Svi prikupljeni dokumenti su potom predani Kongregaciji za kauze svetaca u Rim, napisana je Pozicija na temelju koje je, nakon ispitivanja povijesnih i teoloških stručnjaka te kardinalskog zbora, donesen konačni sud o njihovu mučeništvu. To se dogodilo 14. siječnja 2011. kada je papa Benedikt XVI. potpisao dekret čime je odobrio njihovo proglašenje blaženima.

Ovih dana je kod nas sve na nogama. Presretne smo što ih Crkva u ovom vremenu hedonizma, pohlepe i relativizma prepoznaje kao uzore nekih drugih vrednota. Na njih je ponosna naša mjesna Crkva, narod Hrvatske, Slovenije, Austrije i Mađarske iz kojih su potekle. Jer, proglašenje Drinskih mučenica blaženima nije samo službeno priznanje njihova mučeništva nego i promicanje duhovnih vrijednosti za koje su one živjele i žrtvovale svoj život, potpora svima onima koji vole život.