Odluka za mučeništvo

Rijedak je slučaj u današnjem svijetu da mučenička smrt kršćana izazove toliku pozornost europske i svjetske javnosti, medija i umjetničkih krugova. Ipak, lani je na uglednom canneskom filmskom festivalu pobjeda pripala francuskom filmu „O ljudima i bogovima“. Riječ je o filmu snimljenom po istinitom događaju iz svibnja 1996. Sedam je francuskih trapističkih monaha, koji su živjeli mirno i u prijateljskim odnosima sa svojim susjedima muslimanima na gorju Atlas u Alžiru, nasilno odvedeno i pogubljeno u nepoznatim okolnostima od strane islamskih fundamentalista. Primali su prijetnje i upozorenja da se povuku s Atlasa dok još mogu. No monasi su svaki pojedinačno a onda i kao čitava zajednica odlučili ostati. Od njih devet, sedmero ih je odvedeno i ubijeno.

Povijest se ponavlja. Iako su vrijeme i okolnosti drugačije, ovaj nam film svojom zornošću može pomoći shvatiti što je mučeništvo i što znači odlučiti se za njega. Mnogo je dodirnih točaka između onoga što se događalo trapističkim monasima na Atlasu 1996. i onoga što su proživljavale sestre na Palama 1941. Proces odlučivanja je ono na što je u filmu stavljen poseban naglasak. Odluka prihvatiti mučeništvo nije odluka koju se donosi olako niti ju se donosi preko noći. Nije to tek tako reći: „Ostajem“, a znati da iza te odluke slijedi nasilna smrt. Velika je pomoć koju nam sudbina atlaskih trapista može pružiti kako bismo lakše razumjeli težinu i postupnost i onih odluka koje su donosile sestre Drinske mučenice.

Odluka biti spreman podnijeti mučeništvo nije tek neka kolektivna odluka, nije nešto što povodljivo činimo zato što i drugi tako čine. Niti je nešto što možemo izabrati ako za takvo što nemamo dovoljno jakosti ni pouzdanja u Božju snagu. Takva je odluka uvijek osobna, stoga je posebno teška. Ne može je donijeti netko drugi umjesto nas iako nam snaga i vjera bližnjih mogu biti silno velik oslonac i ohrabrenje. Dati svoj život ili ga sačuvati ustvari je izbor pred kojim se svaki čovjek svakodnevno nalazi kad bira između ljubavi i sebičnosti, zauzetosti za druge i egoizma, vjernosti i nevjernosti.

Te nas svakodnevne odluke oblikuju u osobe koje u danom trenutku, ovisno o našem životnom putu, jesu ili nisu sposobne donijeti i onako teške odluke pred kakvima su se našli trapisti na Atlasu i sestre na Palama i u Goraždu. Njihove osobne odluke postaju njihova zajednička odluka. Ostali su dosljedni do kraja, bez obzira na posljedice.

Prva velika odluka pred kojom su se sestre našle bila je ostati na Palama dok je ondje bilo toliko opasno ili otići na sigurno. Bile su pozivane vratiti se u Sarajevo. Odluka ostati u neposrednoj opasnosti izbor je koji je ovisio o svakoj od njih. Svakodnevno su bile svjedokinje pucnjave i borbi. Mogle su se povući. Zasigurno, o tome su razmišljale. Možda su i međusobno o tome razgovarale, jedna s drugom dijelile zabrinutost i strahove. Moguće je da su i kao zajednica o tome govorile. Pojedinačno je svaka bez sumnje znala da im prijeti stvarna opasnost, unatoč tome što su se nadale da im se neće dogoditi nikakvo zlo jer ga ni one nikome nisu činile.

Dana 11. prosinca 1941. njihova odluka ostati na Palama počela je donositi svoje nepredvidive plodove. Odvedene su na silu. Osjetile su što znači nemati više vlastitu sudbinu u svojim rukama. Jasno su vidjele da im za dobro neće biti uzvraćeno istom mjerom. Ostati na Palama temeljna je njihova odluka, i tom su ostanku ostale vjerne. Ostati je značilo prihvatiti unaprijed sve moguće posljedice, i vlastitu smrt ako do toga dođe.

Goražde je pred njih stavilo drugi izbor. Mogle su sačuvati vlastite živote, ali pod cijenu koju sestre nisu htjele platiti. Ovaj put donose konačnu odluku. Jesu li o njoj razgovarale tijekom kratkoga zatočeništva u vojarni? Vjerojatno. Moguće je da su odluku donijele zajedno. No svakako ju je pri tom donijela svaka pojedinačno.

Iz obiju tih odluka – ostati na Palama unatoč opasnosti i izabrati radije smrt nego da budu silovane i tako „kupe“ vlastiti život – izranja na površinu onaj Božji dar koji je često uzrok zla i ljudskoga pada. A evo, ovdje taj Božji dar biva upotrijebljen u svoj svojoj veličanstvenosti, opravdavajući rizik u kojega je Bog ušao kad je njime obdario svakog čovjeka. Dar je to slobode.

Mučeništvo je izbor. Ono ne mora biti izabrano. Može biti izabran vlastiti život. Korak je to na koji nitko nikoga ne može prisiliti. Može ga jedino čovjek sam izabrati. Poput Isusa. Koliko god izgledalo da mu drugi oduzimaju život i da je on pri tom posve bespomoćan, Isus bez ikakve dvojbe govori da mu nitko ne oduzima život nego da ga on sam daje.

Uistinu, oni koji čine nasilje nisu u stanju prepoznati zadivljujuću slobodu svojih žrtava. Uvjereni su u to da su oni gospodari situacije. Ne razaznaju da se pred njihovim očima upravo događa čudo, istinsko čudo Božje milosti i ljudske veličine, Božje vjernosti i ljudskog pouzdanja. Čudo slobode.

U svemu se ovome krije još nešto. Ne samo sloboda u odnosu na vlastiti život, nego i sloboda u odnosu na zlo. Prijeti im razoran nasrtaj zla na njih, zlikovci su jači od njih, ne mogu im se fizički oduprijeti. Sestre u srcu mogu pristati to pretrpjeti. Svjesne su da bi tako sačuvale živu glavu. Ali bi morale dati svoj unutarnji pristanak na to zlo. Zlo im se nudilo kao rješenje: da sa zlom sklope unutarnji kompromis kako bi sačuvale živu glavu.

Sestre donose konačnu odluku. Ne pristaju. Nema kompromisa sa zlom. Ne pristaju na takve uvjete, iako ih nitko ne bi mogao osuditi kad bi u takvim okolnostima postupile drugačije. No one odlučuju ostati ono što jesu. Božje. Kao ni Isus, ne ulaze u razgovor s napasnikom. Zlo je zlo, bez obzira kakvu korist mi za se izvukli iz suradnje s njim.

Na takve kompromise mi, pak, često pristajemo. Pristajemo na zlo jer u njemu vidimo neko dobro za sebe, osobnu korist. Snaga se slobode sestara mučenica u njihovu odlučnom, radikalnom nepristajanju na takvu ponudu pokazuje u svoj svojoj jasnoći i veličini. Upravo je to najteža točka nasljedovanja Isusa. Upravo su se na tom najtežem iskušenju sestre pokazale neslomljivima. Krhkost obdarena tolikom snagom. Bespomoćnost blagoslovljena tolikom slobodom. Uistinu, nema situacije u kojoj Bog ne može na dobro surađivati s onima koji ga ljube. Nema te bezizlaznosti u kojoj Bog ne bi znao naći izlaza. Znamo često čuti da Bog, ako su zatvorena vrata, otvori prozor. U slučaju sestara Drinskih mučenica to se doslovno obistinilo. Čudnom logikom, jednakom kao u slučaju smrti svoga Sina, Bog spašava one koji do kraja ostaju vjerni daru slobode. One koji istinski vjeruju da je u Bogu, a ne u nama niti u našim kompromisima sa zlom i Zlim, izbavljenje, spasenje i život.

Mučenici su istinsko svjetlo i za naše životne odluke. I Drinske mučenice, i monasi s Atlasa – svi su donijeli istu odluku, raslojenu u mnogo svakodnevnih životnih izbora dobra te konačno potvrđenu onim zadnjim, definitivnim odlukama ostati, dati život i ne pristati na spašavanje golog života u zamjenu za odustajanje od vlastitog puta suobličenja Kristu.

s. M. Pia Herman, FDC